Zahvaljujući televizijskom serijalu “Biti poseban”, koji je emitovan na TV Prva u sklopu emisije Exploziv, novinarka Bojana Stojanović Rosić dobila je nagradu “Pera Todorović”, koju Udruženje novinara Srbije dodeljuje za najbolji feljton.

S obzirom na to da je ovo prvi put da UNS ovu nagradu dodeljuje televizijskom feljtonu, zanimalo nas je kako se Bojana osećala kada je čula vest o nagradi i šta ona za nju predstavlja:

-  Presrećna i preponosna! U pitanju je prvi veliki televizijski projekat na kome sam radila kad sam imala samo mesec dana televizijskog iskustva. Od svojih urednika, Marije Prebeg i Dejana Vučenovića, dobila sam neverovatnu šansu da budem autor serijala i srećna sam što sam njihovo poverenje opravdala. Beskrajno sam zahvalna i sjajnoj montažerki Suzani Bašković, bez koje ovaj feljton ne bi izgledao kao bajka na ekranu - kaže Bojana i otkriva šta joj je bilo posebno izazovno prilikom stvaranja ovog serijala:

- Priprema za svaku priču, osmišljavanje intervjua i komunikacija sa sagovornicima bili su uživanje. Potrudili smo se da prikažemo i tradiciju, i kuhinju, i istoriju, i suze, i smeh, i mlade, i stare, a da sve to ne deluje već viđeno. Sada znam da smo u tome uspeli. Snimanja su umela da budu naporna – na više lokacija u Novom Sadu i okolini sa sagovornicima potpuno različitih profila. U prvoj nedelji smo snimali paralelno Nemce i Jevreje, katedralu i sinagogu, orgulje i jevrejski hor. Bilo je nemoguće zadržati suze dok smo slušali priče o gubicima i jednih i drugih. Rat nikome ništa dobro nije doneo. Od priča o novosadskoj raciji, logorima smrti i ljubavima koje pobeđuju sve granice nacija, religija i klasa, preko avangardnih pozorišnih predstava, hora i folklora, do kuglofa sa bermetom i doboš torte – naučila sam mnogo o ovim narodima i osetila deo njihovog nasleđa i senzibiliteta.

Foto: Maja Obradović

Priče koje su ostavile najveći utisak

- Beskrajno simpatična je bila priča glumice Marte Bereš koja u Srpskom narodnom pozorištu glumi na srpskom jeziku, a u Novosadskom pozorištu – na mađarskom. Ona je pričala o svome dedi, koji je govorio više jezika iako je bio nepismen. Tek je u poznijim godinama naučio da piše, ali samo ćirilicom, pa je tako svojoj porodici sa mora poslao razglednicu na kojoj je napisao tekst na mađarskom jeziku, ali – ćirilicom. I, upravo je to novosadska priča. Tolerancija, zajedništvo, bogatstvo različitosti. To ujedno predstavlja i samu srž feljtona "Biti poseban" - priča Bojana i dodaje:

- Takođe, amanet koji je jedan Jevrejin, Adolf Šosberger, pred početak rata ostavio svome sinu, a ovaj dalje svojim potomcima - da uvek Srbiju smatraju svojom domovinom: "Sine, ovde će sada biti svašta. Ako se nešto desi, a mene ne bude, ti beži na jug. Ne na sever. Na jug! I, kad tamo dođeš u predeo gde su kola, s volovskom zapregom, farbanih točkova, i seljaci s rascopanom kapom (šajkačom), tad si stigao kući i tu ćeš preživeti."

U svakoj od priča Bojana je osetila jak nacionalni ponos i potrebu da se kultura naroda kome pripadaju neguje, ali i izraženu lojalnost zemlji u kojoj ove manjine žive.

- Svi oni Srbiju smatraju svojom domovinom i njoj su privrženi. Istovremeno, poštuju ostale narodnosti sa kojima u Novom Sadu žive i mislim da smo dočarali upravo taj novosadski duh tolerancije i uzajamnog uvažavanja.

Na pitanje koliko je teško snimati ovakve životne priče u današnje vreme, Bojana odgovara:

- Nije teško. Uživanje je. Pogotovo kad imate onakvu snimateljsku ekipu na čelu sa Dušanom Rajkovićem. Snimatelji su uspeli da ovekoveče svaku emociju mojih sagovornika i da kroz objektiv verno prenesu svaki pokret, svaki zvuk, svaki miris, čak i svaki ukus.

Dalji planovi i ideje

- Moja prva ljubav je književnost i upravo radim na trećoj temi iz tog domena u poslednjih godinu dana. U pitanju je Koštana: drama, lik, fenomen. Književnost je more. U njega možete da umočite mali prst, a možete i da zaronite naglavačke. Mislim da bi ekipa Exploziva čak i u tom moru plivala s ajkulama.

Povezane vesti